Tražio mi je da nacrtam školu. Nedostaje mu taj jedan rad da mu zaključi peticu. To je jedina stvar koju pristajem da radim za njih kada je u pitanju domaći, jer u stvari – radim to za sebe.
Bilo je nekada dana kada sam želela da upišem srednju umetničku školu. Ovo su sad samo tragovi toga. Crtam do kasno u noć i odmaram glavu. Ne stižem u tim momentima da mislim ni na šta drugo sem na tri tona – mora da ima tri tona svake boje. Ta škola je bila i moja škola. I tako, crtajući salu za fizičko, glavni ulaz i koš, dolazim do stepenica gde je ona uvek izlazila da zapali cigaretu. Sa kapije škole bi se video njen osmeh kada naiđem. I kada škola više nije tvoja, ipak je u njoj bio neko tvoj.
Ne sećam se našeg poslednjeg razgovora. Uglavnom sam je zvala da je zamolim da pronađe izgubljenu knjigu ili metalofon od ovih mojih „bandita“. Nikad joj nije bilo teško, iako je operisani kuk usporavao njeno kretanje. Nije bila moja krv, ali me je volela i dočekivala više nego rođeni. To su oni ljudi koji te vole samo tako – jednostavno i bez preteranog razloga.
Sanjala sam je lepu. Došla je da me vidi i toliko sam joj se obradovala u snu. Pomislila sam, gledajući je tako lepu, kako su mogli da slažu da je umrla te julske noći, oborena udarom. Moždanim. Nismo se pomirili sa odlaskom. Nijedna žena ove naše porodice nije prihvatila da te nema. Jer je to nepravda.
Bila je borac, majka, saborac. Ponele su njene pleći i temelje i cigle i zidove. Podigla je na rukama tri sina. Pregazila nepravde i ružne reči – osmehom. Bila sam ti kod dečaka. To su ljudi. Vredni. Kockasti se smeje kao ti. Ali u svakom delu kuće i dvorišta fali tvoja ruka i samo što se ne čuje: „Ej mala, hoćeš kafu? Dobro si se setila da dođeš.“
Nešto je iščupano.
Nečega nema pa se ne može ni udahnuti.
Jednostavno fališ.
Da sam ti bar napisala reč za života.
I dalje te vidimo.
I dalje te volimo.